Taxi driver

Taxi driver

Autor: Zoran Plećević

TAXIDve šmizle, su mi bile u kolima kada su iz baze javili da treba da se ide za mušteriju u Hajduk Veljkovu 54. Nisu rekli da je to kuća kod badema tankog, visokog, ali čak sam i ja znao za to. Doduše, samo iz priča, nikada nisam bio u toj ulici. Iskren da budem, ne bih voleo ni da saznam. Bio sam u drugom delu grada, zauzet, rekoh već, vozio sam te šmizle od kafića do kafića, od butika do butika. Niko ne voli tu ulicu, naročito ne te brojeve u sredini, pod bademom. Bio sam bezbrižan, šmizle samo što su ušle u kola, a butika i kafića ima koliko hoćeš. Evo, sad proveravaju koga ima u „Hemingveju“, a ja slušam dispečerku koja je na ivici plača jer nema koga da pošalje na adresu. Vozači uporno ćute, niko ne odgovaraju, ne otkrivaju svoju lokaciju. Uvukli su se u mišje rupe i kuliraju.

Vozim tek mesec dana i još uvek ne znam gde je ta ulica, nije me naneo posao, a nemam ni neku želju da saznam. Jednom je trebalo da odvezem, jednu, na prvi pogled finu gospođu u tu ulicu, ali to mi nije padalo na pamet. Odvezao sam je u ulicu Starine Novaka. To je fina i mirna ulica sa fensi svetom koji živi u njoj. Umesto da mi bude zahvalna što je nisam odveo u jazbinu, da ne kažem, vukojebinu, mlatila me kišobranom po glavi sve dok je nisam izbacio iz kola, oteo torbu i naplatio vožnju. Drugi put sam po nekoj teškoj magli vozio neku učiteljicu u školu, koja je bila na uglu Karađorđeve i Hajduk Veljkove. Stao sam na ulaz za učenike u Karađorđevoj, nije mi bilo ni na kraj pameti da skrećem. Bunila se dok je držala novčanik u rukama, ali ja nisam hteo ni da čujem. Izašla je i stala pored kola da plati kroz prozor. Morao da pomerim kola jer je nadirao kamion koji je vozio neki nervozan vozač. Od magle nisam dobro video i umalo je nisam zgazio. Nisam naplatio, a to je u ovom poslu kobna greška. Ako zgazite mušteriju nemate od koga da naplatite. Ispustila je novčanik i uhvatila se za palac koji sam najverovatnije malo prignječio. Iskoristio sam priliku, zgrabio novčanik, naplatio vožnju i odjurio. To jutro sam dobro zapamtio, ali sam okrenuo glavu na drugu stranu, da ne vidim oklevetanu ulicu, a magla mi je bila veliki saveznik.

Svi mi u životu prođemo kroz neko sito ili rešeto, život je jednostavno takav, ali ljudi u tom kraju su prošli sva sita i rešeta ovog sveta. Ne samo da su prošli, nego svaka kuća na vidnom mestu ima po jedno sito i rešeto i svakodnevno prolaze kroz njih. Vole da uvek budu spremni na sve. Do sada mi je bilo taman i bez nje, mislim da mi je sasvim dovoljno ono što sam čuo o njoj, i dalje mislim na ulicu. Taksisti tu ne zaustavljaju kola da bi mušterije izašle, izbacuju ih kroz prozor, a vožnju naplaćuju kroz leptir staklo.

Tu klinci od malih nogu uče zanat. Imaju sjajne, prevejane učitelje, koji ih uče zanatu. Na početku kradu žvakaće gume. Vide neku osobu kako žvaće i počnu da je prate. U zgodnom trenutku jedan je šutne nogom u zadnjicu, njoj iz usta ispada žvakaća guma koju drugi spremno dočekuje. Kada dobro ispeku zanat prelaze na veštačke zube, proteze. Postupak je isti, s tim  što u ovom slučaju trče pravo u zubarsku ordinaciju, koja je na kraju ulice. Vlasnik je rođen i odrastao je u njoj i nije mogao daleko da odmakne.

Ne znam koliko je tačno, ali se priča da je jedna devojka svom dečku ukrala jezik, i onu stvar, jer je previše zalazio u njen kraj. Dečko je ostao nem i do kraja života se nije micao od nje. Samo uz nju je mogao da ima svoj jezik, i onu stvar.

Baza nije mirovala, kao da ima kiselinu u stomaku. Dispečerka je ponavljala, ima li ko slobodan u gornjem delu grada, ima li neko slobodan bilo gde, ali niko se nije javljao. Niko nije izlazio iz svoje rupe.

Iskren da budem, više bih voleo da sam skeledžija, da prevozim ljude preko reke, ali šta je tu je. Nemamo neku veliku reku u našem gradiću, tako da ni taksista nije loše biti. Tako je sa mnom, čim nemam šta da radim, počinjem da maštam, sada bih voleo da sam skeledžija. Da bih izbio to iz glave javio sam se bazi, tek toliko da smanjim tenziju. Početnička greška, rekao sam da sam zauzet i da još dugo neću biti slobodan. Zamolila me da joj se javim čim završim vožnju i ja sam obećao.

Sad sam vozio šmizle, njih najviše volim da vozim. One se prave kao da ne postojim, ja isto tako prema njima. Još samo kada bih mogao da nadrukam taksimetar da kuca brže dok kupuju sve te firmirane stvarčice sa kojima će se pohvaliti čim stignu u kafić koji se zove „Hemingvej“. Nekoliko puta sam jedva odoleo da ih ne perispitam nešto o njemu. Da li su bar jednu knjigu pročitale. Dok sam ih čekao, u kola mi je ušao lik koji je hteo da ga vozim negde da jede. Rekao je da još nije doručkovao. Hteo sam da mu kažem da se nije ni tuširao, nekoliko dana, a možda i neku nedelju. I tu sam odoleo, samo sam mu pokazao taksimetar koji je od smrada počeo brže da kuca i bacio me u nedoumicu, jer sam hteo odmah da ga izbacim iz kola.

Šmizle su stigle, srećne, sa punim kesama. Nisu ni rekle kuda da vozim, to se valjda podrazumevalo. Krenuo sam i odmah stao, pešački prelaz, nastavio i opet stao. Opet taj pešački prelaz. Ima ih na svakom koraku i vozač mora da staje svaki čas da propusti zaludne pešake koji se šetkaju po gradu. Da se ja nešto pitam, jedan, eventualno, dva pešačka prelaza za ceo grad, pa nek se šetaju do mile volje. Kakav bi to socijalni momenat bio! Koliko bi se ljudi srelo na tom prelazu, koliko poslova bi bilo sklopljeno, koliko ljubavi bi nastalo? Sretnu se zgodna devojka i nezgodan momak, i eto ti varnice.

Ovde ćemo, rekle su u glas, a još nisam bio ni blizu „Hemingveja“. Nije bilo ni mesta za parkiranje, ali su bile uporne da baš tu stanem. Imale su samo po dve kese i bio sam maksimalno razočaran. Nisu pare u pitanju nego, sad sam slobodan i moram da se javim bazi. Pogledao sam novčanicu koju su mi dale i krenuo da im vratim kusur. Ne treba, opet su rekle uglas. Pomislio sam, da ako tako nastavim, zaradiću za mesec dana čitavih dvesta-trista evro-atlanskih novčića. Ako se budem uzdržavao od jela i pića gde će mi biti kraj. Mogu da pitam pošto južni deo Kosova, sa sve Metohijom.

Parkirao sam malo dalje i zapalio cigaretu. Hteo sam da predahnem, da razmislim. Jutros sam ustao jako rano, popio svoju dozu kafe, istuširao se i narezao na disk još ambijentalnog džeza. Ne slušam ja džez što ga mnogo volim, sa njim nerviram mušterije koje su navikle na narodnjake. Milina koja me obuzima dok u retrovizoru gledam kako raste njihova nervoza dok sve sporije i sporije vozim pustim ulicama. Ponovo me obuzela milina, ali mi baza nije davala mira. Sada više nije prozivala vozače, okomila se samo na mene. Popušio sam cigaretu i rekao da sam slobodan.

Hajduk Veljkova, najzad je i meni zapala ta ajdučka ulica ulica u koju većina taksista ne želi ni da priviri. U koju idu samo iskusni i najodvažniji, a ja nisam bio ni iskusan, ni odvažan. Bilo mi je hladno oko srca. Počela je i neka kišica da pada, ali šta sam mogao, uključio sam žmigavac i krenuo da tražim. A ona, sakrije se, ko svi ajduci, od Mitrovdana do Đurđevdana. Možeš da je nađeš jedino ako znaš jatake il krčmarice mlade, kod kojih rujno vino piju u potaji. Kad dođe Đurđevdan, oni se raspištolje, raskubure i možeš da ih vidiš gde god hoćeš, iskaču sami. Jedino nisam čuo za ulicu malog Radojice i starog Vujadina, Vujadina sa obadva sina. Radojica je moj idol i mećem ga skoro u svaku priču. I njega i Hajkunu đevojku. Ima ih sigurno, ali su dobro skrivene, jataci su im pouzdani i dobri.

Sada, kada idem ka Hajduk Veljkovoj ulici, (valjda) sećam se svih priča koje su mi o njoj pričali. Dva policajca su navodno jedno popodne zalutali u ulicu, a mala grupica odvažnih prestupnika je isplanirala da im ukrade dostojanstvo, jednom i poštenje, drugom. Prvi je emigrirao na Novi Zeland i tamo čuva ovce, a drugi u svom kraju prodaje dop klincima.

Karađorđeva, kiša u njoj uvek pada, do malopre je rominjala, a sada pokazuje svu snagu. Brisači samo lete. Sreća što je dugačka i što je uvek gužva u njoj pa nemam vremena da razmišljam. Kod škole ću morati da skrenem, nema mi druge... skrećem! Na sred ulice je stajala devojka, niska, visoko podignutog čela i zabačene glave. Nije marila za kišu, stajala je tek onako, pod drvetom koje još nije olistalo i streljala me očima. Sklonio sam nogu sa papuče za gas i gledao gde mogu da okrenem, da pobegnem. Jedna kapija, na desetak metara od nje bila je širom otvorena. Dodao sam gas i brzo smotao volan. Dok sam se vraćao spazio sam je krajičkom oka, kako u tri skoka stiže do kola, otvara vrata i uleće, bez obzira što sam bio u pokretu.

U rukama je držala devojačku spremu i dok me streljala kao gar crnim očima, tresla je sa nje nevidljive kapi kiše.

„Moj si!“

„Jel?“

„Ja sam Stana. Vozi u opštinu.“

One thought on “Taxi driver

Comments are closed.

Next Post

UVODNA REČ za Otpadnike

Sat Jul 7 , 2018
Taxi driver Autor: Zoran Plećević Dve šmizle, su mi bile […]

Preporučujemo...