Četiri suze Manojla Vićentijevića (deo peti)

ČETIRI SUZE MANOJLA VIĆENTIJEVIĆA (deo peti)

Autor: Jeftimije Jefta

Solunski FrontA onda u Bizertu... Majko moja. Gledao ja sto puta lađe na Savi, i po lepom i po grdnome vremenu kada Sava podivlja... Ali, kada more podivlja, to se ne da opisati. Ja žmurim i molim se svetome Nikoli, pa svetome Luki da malo pripomogne, pa svetoj Petki... Molim se svim svecima. Ne umem da plivam a more je poprilično duboko. I stigosmo... Oko nas čudni ljudi, zamotani u neke čaršave i po nogama i po leđima i po glavi... I pričaju kao da imaju vruć krompir u ustima a ne smeju da ga ispljunu... E, baš tako. To su Arapi, reče jedan... Video on jednoga isto takvoga u Smederevskoj Palanci. ,,Ne jedi govna Živorade, ne laži ovaj narod, gde si ti video Arapina u Palanci?" - reče mu drugar koji ga izgleda malo bolje poznaje.

A rana počela da gnoji, opet me lečili. Dobijem i temperaturu veliku, pa sve nešto ružno sanjam i vičem u snu. Bude me ovi okolo i pitaju da li sam dobro. Vičem da jesam. A nisam. Nisam dobro i ne mogu nikome da objašnjavam zašto nisam dobro. Moje muke su za mene.

A jedared sam sanjao kako mi raste ruka, samo treba redovno da pritišćem melem od jagorčevine. I osetim miris moje Negoslave... Nekako je posebno mirisala dok je decu dojila. Mirisala je lepo, mirisala na nešto što nigde drugde nećeš da sretneš. E, sada sanjam taj njen miris... I okrenem se a ono ona stoji ispred mene. Sva je u belom, i ćuti. I htedoh da se zaradujem, ali, nešto mi nije išlo. Pita me da li pazim dobro na decu. Ja velim da pazim. Ona me pita da li baš valjano pazim na njih. A ja joj oćutah. Kako da joj kažem da valjano pazim kada ne znam gde su mi... Moji sinovi, Bogomir, Velimir i Vuk... Moji telići.

I oporavismo se polako. Neki na noge stadoše, neki druge boljke izlečiše, meni rana zarasla. A vreme za povratak u majčicu Srbiju kuca polako. Svi se nekako naoštrili. I oni sposobni za pušku i mi sakati. Radujemo se povratku a strahujemo šta ćemo tamo zateći. Meni kuću spalili, to sam video, ali da nije još neko zlo pored toga. Dođosmo do Soluna. Ovi sposobni po pušku a mi sakati ništa... Živi mi se, ali, osećam da sam višak. Zadnji za sledovanje na kazanu, zadnji da se obujemo, zadnji za ćebe... To me pogodilo malo. Nisam ja ruku izgubio dok sam kolo igrao, nego dok sam uniformu nosio. Jebem mu mater... Biću zadnji uvek, ali me poštuj kao i onog prvog. Toliko sam valjda zaslužio, i ja i ovi drugi do mene.

I mene dodaše jednom popu Vlastimiru, on vodio knjige o umrlim vojnicima, pa da mu se ja nađem. Čuvao i krštenice iz nekoliko parohija, poneo preko Albanije sa sobom da neprijatelj ne spali, jer njemu ni crkveno nije sveto. I osetih se bar malo korisnim. Kod mene bila mastila i artije, pa nekoliko ikona, dva kandila... Sve ja to čuvao. I brinuo o dva konja koje dobismo. A pop Vlastimir, dobar čovek beše... ,,Manojlo, idemo našoj kući, našoj njivi, idemo našoj crkvi jedinoj... Pa da se pomolimo i, daće bog, u miru zanavek da slavimo i svece i narod naš napaćeni". ,,Daće bog oče" - ja mu odgovorih.

Ponovo se na momenat na nebu začuli avioni, Manojlo pogleda gore pa se prekrsti.

I kretosmo iz Soluna silovito. Ono, zove se Solun a piše Tesalonika... Šta je u pitanju, ne bih znao da objasnim. A nisam ni imao koga da pitam. A da me je bunilo, to jeste. Bunilo i te kako. Nije to do jednog slova, već do nekoliko i drugačije se kaže.

Prvo jurnuše naši, juriš komandovale vojvode Mišić i Bojović, ovi iz Britanije i Francuske se nešto malo femkali. I počeše redom da padaju gradovi... Bitolj, Skoplje, Niš... Ide se ka Beogradu, ide se ka Mačvi mojoj, ide se mome selu. Joj bože, gde li su mi deca. Idu li i oni sa nama i raduju se ovako kako se ja radujem ? A mnogi ginu. Pop Vlastimir malo-malo pa trči i viče: ,,Manojlo, daj pero i artiju da pišemo". Popisuje poginule i plače. Sve manje čiste artije ostaje, sve više mastila troši dobri otac Vlastimir. Spisak dugačak i predugačak... Petrović Mojsilo, Popović Živan, Stanković Desimir, Jovanović Rajko, Ajduković Obren, Ivković Dušan, Milošević Dimitrije, Božić Vukosav, Gavrilović Zaharije... Mnogo. Baš mnogo poginulih, ne da se izbrojati. Kažu da je tako i na drugim delovima fronta. Padne čoveku glava očas posla. Pa kada naiđemo na nekoga ko se zvao Bogomir, ili se zvao Velimir ili možda Vuk, ja sav pretrnem.

I dođe jedna noć, ne puca se. Mi idemo polako, idemo i osluškujemo. Konji siti i napiti, mirni, ne ržu... Mora se tako, prvo njih namiriš pa sve ostalo. I čujemo neku vodu, neku reku. Pitamo jednoga što ide na čelu i poznaje put: ,,Šta se ovo čuje?". ,,Južna Morava, nadošla malo pa valja panjeve i šljunak" - veli on. Kad smo čuli da je to Morava, da smo mi sada sve bliže i bliže našoj kući, nasta slavlje i niko se ne obazire na to da moramo tihi da budemo. Počesmo da se grlimo, da se veselimo, jedni zaplakaše od radosti. Neki Topličić kleknu pa poče zemlju da ljubi... Ne mo'š opisati kako se čovek oseća u tim trenucima.

Pa Niš, pa Beograd... Pa krenusmo put Mačve, idemo za Šabac. Kažu da je narod kod nas mnogo postradao od ovih dušmana... I u Mačvi, i u Pocerini, i u Podrinju. Da nema kuće koja nije popaljena, muške glave pošteđene vešala ili metka, žene neosramoćene... Zlo naopako!!! Idem i ne radujem se. Idem polako i plašim se šta ću naći. A nemam glasa od dece. Tu se najviše bojim. Tu mi je strah najveći. Gde su moja čeda, ja u snu rekoh Negoslavi da pazim na njih. Daće bog da je nisam lagao i da sam ih sačuvao.

I stigoh...

Kuća onako unakarađena kao što sam video dok sa vojskom prođoh zadnji put. Grede na krovu ogorele pa ono malo crepa popadalo u sobu. Gledam i ne ulazim. Gledam spolja. Unutra poraslo neko drvo preko moje visine, neka jabuka, rekao bih, a na vr' zida pod jednom gredom što ostade čitava, tu lastavica svila gnezdo. Otišla sa 'tićima, ali prepoznajem da je njeno. Vidim u tome dobar znam, biće života. Biće još da se živi, da se raduje, da se u mojoj kući kolevka ljulja. Biće!!! Samo da se moji Bogomir, Velimir i Vuk vrate pa da se sva četvorica složno posla prihvatimo. Ima da živimo i da se radujemo, u inat smrti i jadu koji nas je pratio sve ove godine.

A pred Ljubinkovom kućom sedi neki čovek. Ja priđem da vidim ko je, da vidim znam li ga možda?!  Sedi moj dobri komšija Ljubinko i gleda ko zna gde. Pa kada me vide, skoči da se zagrlimo. I poče odjedared da viče, da se dere... ,,Kako si, šta radiš, jesi li dobro?!" Bio u artiljeriji pa ogluveo od topa načisto. Pa me vide da nemam ruku i zaćuta... Pa vidim da hoće da me pita za decu a ne sme... Pa ja isto ne smem da ga pitam za njegovu Dobrinku i decu mu, Tiosava, Radosava i Razumenku. I tako mi ćutimo. I ne smemo da pogledamo jedan u drugoga. Strah veliki obojicu napao.

Prvu noć prespavao ispred kuće. Počelo da bude malo hladnije pa sam se budio nekol'ko puta da malo ustanem i prošetam, kao da mi bude toplije od toga posle. Pa se vratim na ono isto mesto i opet legnem. I sve tako dok se nije razdanilo. Počeše i neke žene sa decom da dolaze, bile u zbegu negde ka Krupnju. Došla i Mara Jelisijeva, dovela ono dvoje starije dece i jedno malo, nema jedva godinu... A njen Jelisije četiri godine nije kući bio. Isterao i nju i decu napolje, vikali mu ljudi da je greota za decu... A i ona jadna nije mogla da bira kako će svoj život da vodi sve ove godine. Dođu Ugari, dođu Ukrajinci, dođu Tirolci i Štajerci pa odvedu ženu. Koja se malo otima, oni uzmu od konjice korbače pa išibaju, koja se otima jako, oni to opet urade, osramote pa vešaju. Sila boga ne moli. Na kraju je Jelisije vratio... Šta će jadan. I nju i svoje dvoje i ovo malo. Posle se ubio. Neko kaže da je zbog toga a neko da je zbog živaca.

Počeo sam da preslažem crep, nije se mnogo polomilo. Posao odmiče polako, kao da imam obe ruke. A sve nešto žurim, da kada dođu moji telići, za njih bude što manje posla. Dosta su mi se propatili kojekude, pa bar svojoj kući manje muka i posla da imaju.

I prvu vatru sam podložio... I skuvao dva krompira u vodi. Nemam soli pa sve jedva jedem onako neslano, mrljavim. Nije mi slast. ,,Pomoz' bog domaćine" - zagrme neko sa onog zida gde bi vrata stajala. I ne stigoh da odgovorim, a taj me zagrli pa odiže od zemlje uvis... ,,Tajo, pa zar ti mene ne prepoznaješ, ne prepoznaješ tvog Bogomira?" - kao da me prekoreva. Ne mogu da dođem do sebe od radosti... Sve ga mazim po glavi, milujem mu kosu... Pa ga opet zagrlim i poljubim. A one me gleda pa pita: ,,Gde ti je ruka?" Pusti ruku moju, da si mi ti samo živ i zdrav. Pa me pita za braću, da li sam šta čuo, je li mi ko kazao o njima štogod... A ja to 'teo njega da pitam, nada o se da on ima kakvu novost o njima dvojici.

Posle dva ili tri dana dođe Kojadin i reče da su doterali neke ranjenike i da je čuo kako je međ' njima i sin Manojla opančara... Ja i Bogomir trčimo pred crkvom, on ide tri koraka ispred mene, jedva ga pratim. I stigosmo... Oni što stigli pre nas ili plaču ili se raduju. Zavisi ko je šta video i šta čuo. Jer, tu je neko čitao poduži spisak i onih koji su poginuli. Darinku Dobrivojevu polivaju sa vodom, pala žena. Onaj što čita, pročitao da joj poginuli i muž Dobrivoje pa brat Dmitar i otac Živan. Osta sinja kukavica sama sa šestoro dece... A ja i moj Bogomir tražimo... Ne znamo da li da pitamo za Velimira ili Vuka...

Nastaviće se...

Next Post

ČETIRI SUZE MANOJLA VIĆENTIJEVIĆA (deo šesti)

Wed May 2 , 2018
ČETIRI SUZE MANOJLA VIĆENTIJEVIĆA (deo peti) Autor: Jeftimije Jefta A […]

Preporučujemo...