Toza zvani Rus

Toza zvani Rus

Autor: Zoran Plećević

8096546463 8d88064bdfToza, zvani Rus je moj komšija. Nekada je bio nastavnik ruskog jezika u mojoj osnovnoj školi. Sada je u penziji, ali meni izgleda isto kao pre skoro pola veka kada je stavio ogromnu, maljavu ručerdu na istrgnutu stranicu iz knjige s koje sam prepisivao na pismenom zadatku. Nije mi tada rekao ništa, pogledao me je u oči, stisnuo zube, onu istrgnutu stranicu je zgužvao na veličinu klikera i bacio u kantu.

Odavno je u penziji, ima bogtepita kolko godina, gaji pčele na nekoj livadi poviše moje kuće. Svaki dan u 8h ujutru prolazi ulicom, gura kolica natovarena košnicama utegnutim debelim konopcem. Ramena i leđa su mu široka i uspravna, da nema kolica ispred njega pomislio bi čovek da šeta. Klimne mi glavom kada me vidi na terasi kako sedim i pijem kafu i nastavi dalje.

Tog jutra je parkirao kolica pored moje kapije, ušao u dvorište i pre nego što je stigao do terase počeo je da priča:

„Znaš Mićo, sve ove godine… nikako da ti kažem… razmišljam i kažem sebi da moram.“

Pričao je sa prekidima dok se peo stepenicama, ali nije to bilo od umora. Videlo se da još uvek razmišlja, da li da mi kaže ono što mu je na umu ili ne. Ili možda, na koji način da mi to kaže? Pomerio sam štake sa stolice koja je bila u hladovini i on je sedajući zahvalio i nastavio sa pričom.

„Znaš, Mićo“, još uvek se snebivao.

Ponudio sam ga kafom, ali je ljubazno zahvalio i odbio.

„Žurim da me ne uhvati vrućina“, rekao je i odmahnuo rukom u pravcu livade na kojoj je držao košnice.

Nisam mogao a da se ne upitam, šta ima toliko važno da mi kaže. Decenijama nismo razmenjivali ni reč više od običnog pozdrava. I koliko je to strašno što treba da mi kaže kada toliko okleva.

„Vidim da si postao uzoran čovek, uzoran otac. Pošten si, što je najvažnije… i vredan...“

Već sam pomislio da je sa oklevanjem gotovo i da priča napokon počinje, ali on je nastavio da odugovlači i uvija. Gledao je pravo u moje štake, kao da ih je proučavao. Bile su od hrastovine, samo je ručka bila čamova i video sam da je to odmah uočio

„Brinuo si se o roditeljima dok su bili živi.“

Sada sam već bio siguran da će mi reći nešto strašno, nešto jako strašno. Nagnuo sam se prema njemu mada to zbog operisanog kuka nisam smeo i pomno pratio njegovu pauzu.

„Znaš kad su tvog oca počeli da hapse krajem šezdesetih...“

Mog oca su u to vreme počeli da hapse, ponekad i svakog meseca. Za svaki slučaj, možda je nekom negde rekao nešto protiv države, a oni nisu uspeli da dočuju.

„Znaš...“

Moj otac je znao i zašto se stric Radovan obesio tih godina, ispod kuće, o suvu krušku. Znao je, ali je tajnu odneo u grob.

„Meni možeš da se zahvališ. Ja sam te prebacio u rusko odeljenje u petom razredu… ono kad su tvog oca...“

Ja sam sedeo u poslednjoj klupi do prozora, a Brankica u drugoj klupi do zida. Kol’ko malopre sam je potegao lopticom od zgužvanog papira i ona je sada gledala u mom pravcu nebo-plavim očima. Tako je bilo kada je ušao nastavnik, sa vrata pročitao moje ime i seo za katedru. Ustao sam, pogledao u Brankicu, ona je samo slegnula ramenima i okrenula se napred.

„Ponesi tašnu, ideš u V-2. Tamo si prebačen.“

Samo sam stajao, ništa nisam razumeo. On je otvarao dnevnik i kada me je ponovo pogledao, video da ne mrdam, ponovio je ono što je već rekao, povišenim tonom, a ja i dalje nisam shvatao o čemu se radi. Uzeo sam tašnu iz klupe i krenuo prema vratima gledajući  Brankicu. Gledala je i ona mene dok sam otvarao vrata i izlazio u hodnik.

„Mićo...“

Toza je krenuo da me dodirne po operisanoj nozi koja je bila do njega, ali kada je video moj hladni pogled, odustao je i vratio ruku. Da me je pipnuo, udario bih ga pesnicom odmah, ovako, razmišljao sam. Da li da ga udarim štakom ili pesnicom? Nisam mogao da se krećem, da stojim bez štaka, a on je bio mnogo krupniji od mene. Ne bi ni osetio da obe štake polomim o njega.

Hteo sam da mu kažem, da mi je život upropastio. Da se nosi u tri pizde materine. Da sam to premeštanje u rusko odeljenje tada shvatio kao kaznu zbog oca. Da mi je oteo pogled u to nebo od očiju. Da sam samo zbog toga postao mangup i probisvet.

Još jednom sam se setio očiju male Brankice koje su govorile dok sam izlazio. „To si i zaslužio.“ Uzeo sam štake sa druge stolice, zaobišao ga bez reči, ušao u kuću i zatvorio vrata.

 

Photo credit: you mee via Foter.com / CC BY

2 thoughts on “Toza zvani Rus

Comments are closed.

Next Post

Bori se dok ne bude kasno za sve

Fri Feb 3 , 2017
Toza zvani RusAutor: Zoran PlećevićToza, zvani Rus je moj komšija. […]

Preporučujemo...