Ko je taj čovek?

Ko je taj čovek?

Autor: Aleksandra Saša Kivela

5982 Nasilje Protiv ZenaNedavno sam u jednom razgovoru čula strašnu rečenicu: Nasilje nad ženama širi se kao požar.

I ništa.

Da ponovim ono što sam već mnogo puta rekla: u Srbiji postoji vrlo dobar pravni okvir  (i u porodičnom i u krivičnom zakonu) za rešavanje ovog problema. Pa, kako onda ništa?! Kako je moguće da je porodično i partnersko nasilje sve veći problem kada imamo zakone?

Jedini mogući zaključak koji se nameće jeste da su oni koji bi trebalo da te zakone primenjuju - nasilnici lično.

 Zanimalo me ko su ti momci, muškarci i strašne baje koji  partnerke, supruge, majke svoje dece zlostavljaju psihički, emocionalno, seksualno, fizički? Kakav to muškarac tuče ženu? Da li je bio nasilan i dok joj se udvarao? Kakvo je imao detinjstvo?

Brojna su istraživanja sprovedena u nastojanju da se suzbije ,,požar” nasilja nad bračnim drugom. Tako stručnjaci kažu da nisu svi nasilni muškarci isti.

Na jednoj strani imamo  muškarca čija nasilna narav samo povremeno dolazi do izražaja. Nasilne epizode nisu tipične za njega i čini se da do njih dolazi pod uticajem spoljnih činilaca. Na drugoj strani imamo muškarca kod kojeg je nasilno ponašanje prešlo u naviku. On neprekidno zlostavlja bračnog druga i ne pokazuje nikakve znake kajanja.  To što postoje različite vrste muškaraca koji zlostavljaju svoje žene nikako ne znači da neke oblike nasilja ne treba da shvatimo ozbiljno. Jer, svaki oblik zlostavljanja može dovesti do fizičkog zlostavljanja, pa, tako i do povreda, a na koncu i smrti. Tako činjenica da neki muškarac ređe tuče ženu ili je manje nasilan od nekog drugog ni u kom slučaju ne opravdava nasilje. Naprosto, ne postoje prihvatljive batine.

 Pitanje je šta je to što može navesti muškarca da zlostavlja ženu?

Većina nasilnika odrasla je u nasilnim porodicama u kojima je emocionalno i fizičko nasilje bilo normalno. Dečak uči da muškarac uvek mora da dominira nad ženama i da se to postiže zastrašivanjem, nanošenjem boli i ponižavanjem. Muškarci tuku žene, jer time pokazuju moć i potčinjavaju ženu sebi. Ako se pitate zašto? E, to sociolozi mogu da vam objasne. U većini slučajeva zato što su ,,tradicionalisti”  čiji su dedovi tukli njihove babe, očevi majke, zato što misle da je njihova, da žena služi da ćuti i trpi i da nema pravo glasa.  Tako su ih vaspitavali. Tako i danas mnogi očevi vaspitavaju sinove – pokaži joj ko je muško? Sinovi shvate kako shvate, tata je to, i pokazuju bukvalno pesnicama. Da su muškarci.

Seme nasilnog karaktera je posejano.

 U Srbiji, je svaka druga žena žrtva porodičnog nasija. Nasilju su izložene

žene svih starosnih i obrazovnih kategorija, društvenih slojeva i porodičnog statusa, a prisutno je i u urbanim i u ruralnim srednama. Ako vam je jasna ova brojka, mora vam biti jasno i to da svako od nas zasigurno poznaje bar jednu ženu koja jeste ili je bila žrtva porodičnog ili partnerskog nasilja! Takođe vam mora biti jasno da poznajete bar jednog nasilnika! Da, to može biti baš onaj baja na funkciji ili onaj vodeći stručnjak za koznašta, onaj dobar komšija, onaj porodični i posvećeni muž koji iza zatvorenih vrata čuda čini. Da li vi spadate u onaj deo društva koji veruje da veliki muškarac to nikada ne bi uradio da kučka nije lajala? Ili verujete da je bila neposlušna, nije gledala u patos kad joj on to kaže? Da li je neko od vas možda od one vrste koja okreće glavu od nasilja, jer ste uvereni da je to problem porodice?

Mora biti da jeste, baš od te vrste. Jer brojke su jezive!

Čini se da se nasilni muškarci sa tim rađaju i godinama gaje. To je ono što im daje moć. Moć koju zapravo nemaju.

Pa je l’ se nasilje gaji u vezi? Ne ljubav kao cvet, već batinu kao korov?

Istina, korov je teško istrebiti, ali: ,,Potrebno je duboko oranje. Samo da znaš, nasilniče, plugovi postoje, jednom će ih neko iskoristiti! “

 Ne bih vas, ovoga puta, zamarala onim šta kažu psiholozi, psihoterapeuti i sociolozi, o ovom problemu. Umesto toga podeliću sa vama jednu priču iz života. Priču jedne od žena koje su preživele nasilje. Priču jedne od žena koje poznajem.

 ,,Prosto ne znam kako bih počela tu lepu priču... Sigurno vam je poznata rečenica: Tako nešto meni ne bi moglo da se desi. Samo da znate, svakoj od nas može da se desi.

Eto, zaljubili smo se. U vreme našeg zabavljanja, koje je trajalo malo više od godinu dana nije bilo nijedne naznake da je nasilnik. Ni jedne jedine! Idila.

Kada se on preselio u drugi grad, otišla sam za njim. Počeli smo zajednički život. A onda, posle dva meseca, medeni mesec se završio. Pao je prvi šamar. Prvi u tom braku i prvi u mom životu. Tada sam izgovorila kobnu rečenicu: Kad tad ću te ostaviti.

Tada je počeo pakao, nasilje u tolikoj meri, da sam se skoro svakodnevno pitala hoću li preživeti.

Sva njegova bolesna ljubomora i posesivnost, koju je tako vešto krio došla je do izražaja. Nije mi dozvoljavao da se sama kupam, sedeo bi u kupatilu i posmatrao šta radim. Nisam smela da koristim telefon ni da razgovaram sa bilo kim, bez njegovog prisustva. Počelo je svakodnevno obračunavanje batinama. Branila sam se. Itekako sam se branila. A na svaki moj pokušaj da se odbranim ili da mu vratim, dobijala sam jače i više. Nekoliko puta sam završila sa polomljenim prstima. Na rukama i nogama. Izbijenim zubima. Povređenom kičmom. Čupao me za kosu. Vukao po dvorištu. Udarao i šutirao.  Jednom prilikom sam uspela da fotografišem svoje povrede. Da imam kao dokaz. Kako mi je kontrolisao telefon, našao je i te fotografije. Obrisao ih je. Tada me toliko tukao, povrede na leđima su bile jezive. Mokrila sam krv. Molila sam ga da me odvede kod lekara. Dobila sam rečenicu: Jes’, pa da kažeš šta sam ti uradio.

Plakao je. Govorio kako me voli. Kako bez mene ne može da živi. Posle tih izliva ljubavi sledile su pretnje.

Nakon jednog napada ljubomore, odvukao me u podrum i zaključao. U sred zime. U donjem vešu. Tri dana...

U ta tri dana, shvatila sam da svoj život jedino ja treba da kontrolišem. Shvatila sam da niko ne treba i ne sme ovako da živi. Shvatila sam da to šta on radi nije ljubav. I da, shvatila sam da sam jaka i da mogu da pobegnem od tog zla. Skovala sam plan, u onom ledenom i mračnom podrumu. Bila sam svesna da me neće tek tako pustiti, da će svim silama pokušati da me vrati. A to je moglo da znači samo jedno - moju smrt.

Ubrzo se ukazala prilika, i ja sam pobegla.  Bila sam rešena da prekinem tu agoniju psihičkog i fizičkog iživljavanja. Niko me ne može ubediti da je to ljubav. Niko ne može da me ubedi da je to život.  Niko ne može da me ubedi da ne postoji izlaz. Postoji, evo ja sam dokaz. Uspela sam uz pomoć prijatelja. I da vam kažem još nešto. Bilo je ljudi koji mi nisu verovali. Ubeđeni da lažem, jer on je za njih bio divan čovek.

Kasnije sam saznala da je i njegov otac bio nasilnik. I da je on ceo svoj život gledao kako tata ,,vaspitava” majku.

Nijednoj ženi ne želim ni delić ovakvog iskustva. Moramo pomoći da se ovo zlo iskoreni. Za početak, tako što nećemo ćutati. Svaka žena mora da zna da izlaz postoji. I svaka mora da ima našu podršku. I da vam kažem još nešto. Život je lep. Ljubav je lepa. I nisu svi muškarci isti.”

  

 

 

Next Post

Od zvezda do trnja

Sun Jun 5 , 2016
Ko je taj čovek?Autor: Aleksandra Saša KivelaNedavno sam u jednom […]

Preporučujemo...