Uzgajanje mržnje

Uzgajanje mržnje

Autor: Iva Radović

5490808342 3b57d9612a ZKasno poslepodne, nakon dodele đačkih knjižica. Ponosni smo svi, i mi koji zaključujemo da je moglo bolje, i mi čiji klinci baš nisu savršeno socijalizovani i nisu zvezde odeljenja i ljubimci nastavnog kadra.

Roditelji su još malo ostali ispred zgrade da se hvališu, deca se igraju na brdu povrh atomskog skloništa, nisu nam na vidiku. U jednom trenutku sva deca počinju da trče (za njima kaska moj zbunjeni podmladak), i vele:

 - Bežimo, idu neki Cigani!

Moj veliki mladunac u konfuziji pita:

 - Pobogu, zašto beže od Roma? Šta vam je, zašto bežite, pa to su deca!

Utom se pojavljuju i "neki Cigani". Trojica dečkića, otprilike njihovog uzrasta. Došli su u park između zgrada, da se ljuljaju.

Deca počinju da beže i da se kikoću, tobož kriju, i upiru prstom; trojka romskih dečaka se sklanja na stepenište. Dobro socijalizovana budućnost zemlje uporno ih začikava. Moj mlađi sin (koji ne razume ovu posprdu) trči za romskom decom na stepenište i maše im - sasvim ozbiljno: hej, dođite da se igramo. Stariji je u dilemi da li da se priključi opštoj pomami (igra je zabavna, kao žmurke, samo naci-žmurke. Uostalom cele godine ga idoktriniraju da se uklopi i igra sa ostalom decom) ili da napusti igru koja mu se ne čini pravednom. Na kraju staje pred mene i kaže:

 - Meni je ovo skroz bez veze, što ih zavitlavaju? Baš su bezobrazni.

Ostali roditelji prate situaciju, i niko ne reaguje. Niko ne govori da "ratne igre" između njih i nas, koje su njihova deca pokrenula, nisu u redu. Nikome ne pada na pamet da im kaže - hej, nemojte ih zadirkivati! Možda im se cela stvar čini nevažnom, ili nevinom. Nikome ne pada na pamet da bi se oni, možda, mogli i zajedno igrati (kakva blasfemija, šta mi pada na pamet)!

Jeste, nekoliko puta sam osetila prezir prema takozvanim salonskim, svilenim borcima za ljudska prava u koje me svrstavaju. "Ne znaš ti kakvi su oni" - upozorili bi me (to naravno, važi za mnoge nacionalne i društvene ili religijske grupe o kojima ja, eto, ništa ne znam). Moguće. Pokušavam da razumem. I ne tvrdim da su svi ljudi anđeli koji su zbog maltretmana pocrneli, ali želim da razumem situaciju, instruiranje koje se sprovodi kroz socijalizaciju, uvođenje u tu konkretnu zajednicu i njene vrednosti - i uvođenje u širu zajednicu, u institucije, obrazovni sistem, državu. Etnolog, uopšte uzev, pokušava da razume - čoveka u društvu i kulturi; načine na koje se ta kultura nosi sa rešavanjem egzistencijalnih problema; sistem ideja, materijalnih dobara, društvenih odnosa koje ona time formira. Shodno tome valja razumeti i pojave koje nam se ne dopadaju - sukobe, agresiju, nasilje, netrpeljivost, mržnju; otpor akulturaciji, nizak stepen obrazovanja, stambenih i higijenskih navika, koje često "nalazimo" kod marginalnih društvenih grupa.

 Akulturacija romskog deteta odvija se upravo ovako. Ta tri dečaka su bila čista i lepo obučena, ali to im nije pomoglo da ih "bela" deca percipiraju kao sebi ravne; roditelji (većinom) ne samo da ne razbijaju ove predrasude - oni ih podstiču. Ako bude imalo sreće da ga porodica upiše u školu, romsko dete će se teško  uklopiti (iako ono samo to želi) i biće izloženo podsmehu. Uzmimo u obzir da su po pravilu ove porodice skromnih materijalnih mogućnosti, a socijalni programi u našoj državi gotovo da više i ne postoje. Posebno je pitanje to što se svaka pomoć, preko potrebna marginalizovanim zajednicama (materijalna pomoć, besplatni udžbenici, olakšice prilikom upisa u srednje škole i na fakultetete, pokušaj da im se obezbede stalna naselja) doživljava kao nepravedna, kao uzimanje od nas koji smo, je l' ugroženiji od njih  koji sve to dobijaju na mufte da bi posle ložili parket i gajili kokoši u kadi. Zaboravlja se da je za uključivanje bio koje grupe autsajdera u društvo neophodno obrazovanje i materijalna sigurnost - a njihove pozicije tu u startu nisu jednake i mora im se pomoći više nego drugima.

 Ne može se od jedne grupe koja se prezire i stigmatizuje na svakom koraku očekivati da se obnoć asimiluje u društvo koje, de facto, želi da ostane iznad njih. To gnusno očekivanje da se prilagode a da se u tome na svakom koraku onemogućavaju i sabotiraju, jedno je od odvratnijih licemerja našeg doba - koje imamo priliku da posmatramo globalno, usmereno ne samo na Rome već i na brojne druge etničke i religijske grupe.

Prateći ovu malu scenu ispred zgrade, mogla sam da posmatram socijalni eksperiment na delu: uzgajanje mržnje. Troje dece je, bez ikakvog razloga, sem gole predrasude, dočekano sa podozrenjem, prezirom i strahom. Oni nisu baš ništa učinili, apsolutno ništa, a  posle pola sata čuli smo kako jedan klinja iz zgrade -  koji svemu tome nije ni prisustvovao - priča kako su bili "neki Cigani" koji su ih "jurili i 'teli da ih biju". I eto gotove priče za drugu decu: Romi su opasni, oni nas biju, treba ih izbegavati. Circulus vitiosus.

Iskra je pokrenula požar - tako biva sa mržnjom. Ako te pouče da mrziš, ako te vaspitavaju u dualitetima, mi:oni; ako te ohrabruju da se kloniš svake različitosti, sasvim je lako naći objekat te mržnje, primer te drugosti, kvalitativne drugosti koja se ne da premostiti. Stalno se preispitujem i testiram svoje predrasude, jer mi smo svi uzgajani na sličan način - uporedo sa mržnjom, pridržavajući se za nju kao - paradajz za pritku. To preziranje drugosti može biti i u formi elitizma, snobizma, narcisizma, zamisli da smo nešto drugo u odnosu na puk koji je "jedna stoka grdna" i da su drugi zaslužni za kulturni/moralni/kakav god sunovrat. I potrebno je mnogo razumevanja, mnogo uvida, mnogo dobronamernosti da bi se predrasude razbile, ali odnekud se mora početi. Od malog, nežnog i nevinog: od dece.

U đačkim knjižicama nema ocena za dobrotu, za lepo ponašanje, za pravdoljubivost, za plemenitost, za širokogrudost, za viteštvo. Nažalost.

I sad ću biti lična: moji momci dobili su čiste petice.

Nikad nisam bila ponosnija na njih.

 

Next Post

Adios, pampa mia!

Mon Jul 4 , 2016
Uzgajanje mržnjeAutor: Iva RadovićKasno poslepodne, nakon dodele đačkih knjižica. Ponosni […]

Preporučujemo...