Jesmo li svi psiholozi?

Jesmo li svi psiholozi?

Autor: Deni Bešlagić

Web Shutterstock 105518339Možemo reći da je svako od nas pomalo psiholog, jer se psihologija tiče svakoga od nas. Posmatramo ponašanje drugih ljudi, iz njega izvodimo zaključke, dajemo i tražimo savjete o psihičkim poteškoćama, kategorišemo ponašanja u normalna i nenormalna i još mnogo toga. Kad već spominjemo riječi „normalno“ i „nenormalno“, možemo slobodno da zaključimo da je sve od navedenog sasvim normalno i u redu.

Neki se amateri malo više zainteresuju za psihologiju, pa se pokušavaju na razne načine informisati o njima zanimljivim i bitnim temama, što je takođe pozitivno jer psihologija je nauka, a nauka obogaćuje i oplemenjuje život, a zna i da zabavi.

Sve je ovo u redu, da se ostane na tome i da se neke stvari koje pročitamo sa nekih internet stranica, pa čak i naučnih članaka ipak uzmu sa rezervom. Psihologija kao nauka se razvija više nego ikada, a ni sami psiholozi ne mogu da proprate šta se sve to novo „otkrilo“. Tako se mnogi psiholozi odlučuju za uže područje specijalnosti, jer zbog svoje kompleksnosti i širine, ozbiljan psiholog ne može da bude ekspert u svim područijima, iako poznaje svako područje te nauke.

Kako od urologa nećete tražiti savjet o ubrizgavanju botoksa u lice, tako ni od industrijskog psihologa nećete traziti bračno savjetovanje. I samo pisanje psihologa o našoj nauci, pa čak i o običnim i popularnim temama, zahtjeva provjeravanje literature, naučnih žurnala/časopisa, poređenje i analiziranje eksperimenata i studija. Mnogim problemima i pitanjima se pristupa interdisciplinarno i nijedan psiholog nema taj kapacitet da bude u toku svih zbivanja u svijetu psihologije.

Ono što psiholog ima ako piše ili priča o psihologiji, je njegov pristup, a to je osnova koja se uči na fakultetu te ispravno tumačenje rezultata naučnih istraživanja i donošenje zaključaka i/ili kritika. Da ne zaboravimo najvažniju stvar, a to je etika.

Problem nastaje kada se zaljubljenici u psihologiju, počnu „ozbiljno“ baviti njome, pa pišu blogove ili pokreću rasprave nesvijesni da tako mogu nanijeti štetu drugima, naročito ako se radi o piskaranjima na teme mentalnog zdravlja, a nerijetko nailazimo i na „ozbiljne“ savjete od potpunih amatera, koji nisu završili fakultet.

Lako možemo naći mnogo takvih koji pišu blogove, sa Facebook stranicama i slično. Bez straha se usuđuju da iznose apsurdne informacije koje su pročitali u nekom tekstu, pa čak možda u jednom ili dva naučna članka i ubjeđeni su da je to tačno. Mnogo nas zna engleski jezik, ali ako nam je potreban prijevod nekog važnog dokumenta, za to ćemo platiti prevoditelja, a ne zaljubljenika i poznavaoca engleskog jezika.

Ukoliko želimo uopšte da ulazimo u sferu psihologije, neke moramo da znamo, nekih da se čuvamo i u neke da se ne petljamo ako nismo dovoljno stručni.

Danas, na spomen Freuda i psihoanalize, mnogi se naježe i prevrću očima. Najčešća prva asocijacija na njega je „pa on je sve sveo na sex“, a neki to  zakjučuju iz pročitanih par stranica o Freudu i Freudovoj teoriji ličnosti. Pa sve i da mu „zamjerimo“ svaku njegovu izgovorenu i napisanu riječ, još uvijek ostaje jedan od najvećih svijetskih revolucionara jer je zaslužan za pobuđivanje interesovanja mnogih drugih naučnika da mu se usprotive, da mu se pridruže ili zasnuju neku svoju teoriju na temeljima koje je on postavio i time nas udaljio od lobotomije kao efikasne metode liječenja psihičkih poremećaja. Najvažnije od svega ovoga nije pitanje Freuda i njegovog rada, nego pitanje odnosa psihologa prema čika Freudu. Neki zahtjevaju da zauzmemo stranu, za ili protiv Freuda – što je apsurdno jer ne radi se o predsjedničkim izborima a i niko nas ne pita jesmo li za ili protiv Allporta, Skinnera, Watsona ili Wundta jer mnogo su manje poznati od Freuda iako se Wundt smatra za „oca psihologije“.

Nasuprot tome, danas kada je mogućnost naučne verifikacije mnogo veća nego u vrijeme Freuda, Watsona, Skinnera... divimo se i upadamo u zamku neurolingvističkog programiranja (NLP), koje je ništa drugo nego pseudonauka ili praksa. NLP se upliće u sve sfere psihe – od liječenja bolesti, do bolje komunikacije, ličnog uspjeha... da ne nabrajam, lakše je prenijeti definiciju NLP Instituta Beograd koja glasi:

„Polazeći od saznanja moderne teorije sistema, lingvistike, neuropsihologije i psihologije, Neuro Lingvističko Programiranje opisuje najvažnije procese kako ljudi zapažaju sebe i svoje okruženje, te informacije obrađuju na sebi svojstven način, na osnovu toga deluju, uče i menjaju se.

Osnova za efektivnu komunikaciju sa drugim ljudima i sa samim sobom.

Uputstvo za upotrebu mozga.

Umetnost prepoznavanja ličnosti drugih i sebe samog.

Osnova za lični uspeh.

Uputstvo kako da pomognemo sebi i drugima da postanu uspešni.“

Hm, odlično, osim što bi bilo lakše u jednoj rečenici napisati „sve je moguće i mi vam to nudimo“ nego trošiti ovoliko riječi. Upravo u tome je i poenta! Ukoliko nešto zamaskiramo i upakujemo u naučni jezik, lakše će da prođe.

Iako postoje mnogi dokazi da je NLP pseudonauka, danas je sve više NLP mastera, praktičara, coacheva i sve više internacionalnih organizacija, političkih partija, privatnih korporacija koje plaćaju ogromne sume novca da bi njihovi menadžeri prošli radionice NLP-a i tako usavršili svoje sposobnosti.

Kako uopšte razdvojiti istinu od neistine u psihologiji, kako spriječiti samoproklamovane stručnjake da se bave nečim što je ozbiljna nauka? I to ne samo na uštrb nauke, nego na uštrb dobrobiti ljudi i u krajnjem slučaju na veliku štetu njihovom mentalnom zdravlju?!

Stalno nas bombarduju lažnim informacijama, pogrešnim interpretacijama, neadekvatnim stručnjacima! Vi iz ova dva primjera donesite neki zaključak, dok ćemo mi u nastavku da vam iznesemo nekoliko primjera o tumačenjima, praksama, teorijama sa akcentom na riječi NIJE TAČNO!

 

Sledeće

Džez orkestar

Thu Jan 5 , 2017
Jesmo li svi psiholozi?Autor: Deni BešlagićMožemo reći da je svako od nas pomalo psiholog, jer se psihologija tiče svakoga od nas. Posmatramo ponašanje drugih ljudi, iz njega izvodimo zaključke, dajemo i tražimo savjete o psihičkim poteškoćama, kategorišemo ponašanja u normalna i nenormalna i još mnogo toga. Kad već spominjemo riječi […]