Prikaz slučaja PTSP-a (Dio poslednji)

Prikaz slučaja PTSP-a (Dio poslednji)

Autor: Deni Bešlagić

Wallpapersxl Phonix Phoenix Bird Pin Fire Wings Animals On With X 265511 2000x1300Nakon svih teških momenata kroz koje smo koračali sa S. u ovih pet nastavaka priče o njegovom životu došli smo do kraja. Imalo bi tu još mnogo da se piše, jer sve je trajalo godinama i premalo je riječi da se sve to dočara. Jedna od pozitivnih stvari je što je S-ov život sad, u realnom vremenu, mnogo drugačiji i mnogo bolji, nego što bi se on ikada usudio i maštati u teškim momentima koje smo mogli pročitati u prethodnim dijelovima. Ovaj dio je jednostavni dijalog, gdje vam S. govori gdje je on sada i kako živi, kako se nosi sa PTSP-om koji je još uvijek dio njega. Vjerujem da će nam svima ovaj dio biti od pomoći da pronađemo vlastitu snagu, istrajnost i da nam riječ odustajanje postane strana i nerazumljiva glupost.

Ja: „Kako je bilo pri povratku u rodni grad, nakon završetka svih užasa i sta se sve dešavalo?“

S: ,,Kad sam se vratio, uhh... Bio sam praktično invalid, proveo mjesec i po u bolnici. Rame mi je bilo van funkcije, samim tim cijela desna strana tijela, ne računajuci noge. Bio sam izgladnio i tu imao žešćih zdravstvenih problema. To je što se tiče fizičkih muka, a ovo drugo, psihičko  je bilo dosta problematično. Promjenio sam se za 360 stepeni, nisu mi više prijale iste stvari kao nekad. Gušio sam se među ljudima, to je najbolji opis. Unevorzilo bi me sjedenje sa prijateljima, ćaskanje. Svi su dolazili da mi pruže podršku a mene je to gušilo. Najsretniji bi bio sam sa sobom u kući. Malo kasnije su krenuli flešbekovi, pa sam se izgubio skroz. Imao noćne more, pa kad se probudim ne znam gdje sam, da li sam tamo ili kod kuće. Bivšu ženu sam fizički povrijedio nekoliko puta nesvjestan gdje sam, nenamjerno. Potražio sam pomoć ali me je administracija razočarala, tipa trebalo je da provedem 5 dana da sakupim svu moguću dokumentaciju, pa sam odustao. I ovako mi je bilo teško da priznam da gubim sam sebe. Par godina sam se tako sam privikavao na nagle promjene raspoloženja, fleševe, sve, dok se nije desilo da me na jednom protestnom skupu nisu uhapsili. To sam ti pričao, sjećaš se valjda. Znači, okidač je bio tu u policijskom kombiju. Batine, vezane ruke i ja sam se vratio u zarobljeništvo, ali u svojoj glavi. Ovdašnji psihijatri su mi rekli da sam imao nervni slom, ali moja doktorica tvrdi da taj pojam ne postoji. Svejedno, iz policijske stanice pravo u zatvor za osobe sa psihičkim problemima, gdje sam proveo oko 3 godine. Ništa sa mnom nisu radili, samo su me „drogirali“ i poslije pustili. U međuvremenu je žena tražila razvod, pa smo se i zvanično razveli kad sam izašao.“

Iako Je završio rat, izgleda da je S-ova borba trajala još. Mnogo muka i teškoća samo u drugačijem okruženju i drugačijeg kvaliteta.

Ja: „Kako si nastavio dalje, nakon tri godine zatvora i još tog teškog iznenađenja-razvoda?“

S: ,,Jednom sam učestvovao u organizovanoj tuči. Mislim, šta rade drugo muškarci nego organizuju neki sport da se zabave. Tako su bili i ti boks mečevi s vremena na vrijeme, gdje bi se ljudi kladili. Naravno, to je bilo potpuno ilegalno. Tad sam se već baš izvještio jer sam redovno udarao vreću svaki dan. Pa, su se ljudi kladili da ću da izgubim, a nisam. I posle sam čuo opasku koja mi je bila simpatična. Rekli su nešto u stilu da kad imam toliko ožiljke normalno je da samo dobivam batine, da ne umijem da se odbranim. Eto, platili su danak neznanju.“

Nakon svih dešavanja i grozota, realno je očekivati da se nagomilane traume počnu manifestovati. S.-ova svakodnevnica koja je trajala nekoliko godina je bila obojena nasiljem, tako da nije ni bilo za očekivati da će taj dio njega nestati. On se upuštao u borbe jer je bio svjestan svoje snage, ali na taj način je pokušavao i da se olakša tako što će pustiti da bijes izađe iz njega i tako nestane. Međutim, to je potpuno pogrešno. Većina ljudi još uvijek vjeruje da će nagomilanu ljutnju ili bijes riješiti ispoljavanjem te ljutnje ili bijesa u svojoj sirovoj formi, negdje su se čak organizovale prostorije u kojima bi za određenu cijenu, mogli da uđete i uzmete dvadesetak čaša i tanjira i razbijate o zidove kako bi postigli terapijski učinak i oslobodili se bijesa. To je vjerovatno jedan od najraširenijih mitova u psihologiji, nakon onog da koristimo samo deset posto mozga. Bijes, sržba i ljutnja se ne smanjuju ako „izbacimo to“ iz sebe, na takav način.

Ja: „Još uvijek borbeni stav, možda i malo mazohizma i te potrebe za samokažnjavanjem. Kako je to završilo, jesi li nastavio takve obrazce ponašanja?“

S: ,,Pa, u prvo vrijeme sam bio stvarno totalno lud, jer nisam znao šta mi je, al' posle nekih skoro godinu dana sam naučio kako da situacije koje mogu biti okidač izbjegnem. Nije me popuštalo, kontaš. Budem jedno 3 mjeseca potpuno unezvjeren, pa opet jedno 3 do 4 mjeseca dobro, ali da me ništa ne asocira, da nema nikakvih okidača ni na vidiku. Najgore je bilo svakako što me je žena ostavila. To mi je bilo najteže da svarim.“

Ja: ,,Znam tvoju situaciju i tvoje stanje kakvo je trenutno, ali kako si se uopšte odlučio na veliki rizični korak - napuštanje svega i odlazak u neizvjesnost?“

S: ,,Realno životario sam. Nisam mogao da se zaposlim nigdje. Za ozbiljnije poslove ti traže pojedinosti, a zaveden si ko ,,pacijent", pa me odmah odbiju, ono jedva čekaju da mi vide leđa. Radio sam kao konobar kod drugara u klubu noću, a preko dana svašta. Krečio, selidbe, svašta nešto a opet nisam mogao da preživim od crkavice koju zaradim. ,,Kolega" iz zatvora koji je lud skroz, mislim da pati od bipolaranog poremećaja je našao tu varijantu odlaska na brod, pa me je pozvao, a on je već išao nekoliko puta. Mislim samo zato što sam shvatio da kopnim sam se odlučio za to, kao  `ajd' da probam. I onda sam bio dvije ture po 6 mjeseca. Tu sam zaradio dosta love.“

Ja: ,,Izborio si se za finansijsku stabilnost, sad je ostalo samo da odrediš kako želiš dalje da živiš. Ali u to spada i gdje i s kim i mnogo drugih egzistencijalnih pitanja?“

S: ,,Odmah sam ja našao akademiju za brodastvo u Australiji i usješno se upisao, uplatio prvu godinu faksa i otišao iz rodnog grada“. Tu sam upoznao i doktoricu koja je sa naših prostora i najuspješnije liječenje sam imao baš kod nje. Stalno smo razgovarali i pobuđivali traume pa onda ih nastojali ublažavati dok ne budu pod kontrolom.“

Ova psihoterapija koja je S.-u najviše pomogla u oporavku je jedna vrsta bihevioralne terapije koja je zasnovana na Pavlovljevoj teoriju klasičnog uslovljavanja. Radi se o takozvanoj terapiji preplavljivanjem ili implozivnoj terapiji, u toku koje se klijent namjerno i naglo (uz njegovu saglasnot) izlaže prepuštanju simptomima i iskustvima i ponovo ih „proživljava“ sa ciljem desenzitizacije, odnosno slabljenja efekta traumatskih iskustava ili potpunom iščezavanju istih. Ova terapija se često uspješno koristi kod tretiranja fobija, anksioznosti i PTSP-a. Treba imati na umu da će nekome, kao što je to bio S. ova terapija dati najbolje rezultate, ali to ne znači da će svi biti podesni za ovu vrstu liječenja i da će im pomoći. Svakako je dobro informisati se o psihoterapijskim pravcima i metodama i uz dovoljnu istrajnost pokušati pomoći sebi uz podršku kvalifikovanog psihoterapeuta i one metode koja vam daje najbolje rezulate. Treba uzeti u obzir da kod PTSP-a farmakoterapija ima značajnu ulogu.

Ja: ,,Šta nakon toga, ponovo si uradio pozitivnu stvar za sebe, ali opet na nekom novom početku?“

S: ,,Nakon toga sam brzo dobio posao u Africi i radim na brodovima do dana današnjeg,  kolege me mnogo cijene, a i zarada je super. Mnogo radim i to mi skreće misli“.

Ja: ,,Ipak, bio si sam na drugom kontinentu, daleko od sviju i svega što ti je poznato.“

S: ,,Bilo je teško u početku, naravno. Ali moj glavni motivator je bio inat koji imam u sebi, iz inata da dokažem kako mogu bolje, sve sam to uspio. Ipak,  trebalo mi je deset godina da prebolim bivšu ženu. Stvarno, ne šalim se. Deset godina sam mislio o njoj kao o boginji, skroz sam je idealizovao, samo sebe krivio za sve, najbolje prijatelje otjerao od sebe, ne vjerujući da nije ona tako savršena. Prođe 10 godina i naletim  na jednu djevojku, moju sadašnju suprugu. A recimo takva je hemija bila da nisam mogao ni da pretpostavim, dlačice na vratu mi se nakostriješe kad mi se približava, a da ne kažem kad me pogleda u oči šta mi se dešava, kao da sam u pubertetu. A to je za moje godine pravo čudo, jer nisam više tako mlad. Pored toga ima razumjevanja za sve moje probleme, zna kako da se postavi i da mi pomogne. Al' moram da pomenem da sam se tek ovdje otkravio, mislim ovde u Africi. Ranije sam skrivao svoju boljku i stvarno se sklanjao od ljudi. Ovdje su me prihvatili takvog kakav sam, tako se namjestilo da su odmah imali prilike da vide moje ,,crne momente" i niko nije pobjegao, nego su mi pružili ruku, a ja bio ne znam, dovoljno hrabar da tu ruku prihvatim. I tako ohrabren sam dozvolio sebi da uđem u ozbiljnu vezu sa sadašnjom suprugom, ono da se prepustim. I dan danas joj se prepuštam.“

S. trenutno živi sasvim ugodan i lijep život, sa svojom drugom suprugom i mnogo prijatelja koji ga podržavaju, te i u onim teškim momentima koji se ponekad pojave, daju sve od sebe da mu pomognu. Radi posao koji je jako dobro plaćen, a i njegova supruga je takođe postiže uspjehe na poslovnom planu. Ima tu padova i životnih razočarenja, ali ko ih nema? Nakon takvih trauma, nenormalno bi bilo da je „potpuno psihički stabilan“.

S. već dugo ne odlazi na psihoterapije i u njegovom ponašanju i funkcionisanju dovoljno su očiti tragovi trauma i prošlih iskustava. Regresija i actig out („kratak fitilj“) su česti mehanizmi odbrane, ima nisku toleranciju na frustracije a često dominira i polarizacija (crno- bijelo gledanje na svijet). Slabu kontrolu impulsa sublimira fizičkom aktivnošću (redovan odlazak u teretanu). Autodestruktivne tendencije se javljaju u vidu ekcesivnog ispijanja alkohola koji koristi i kao „lijek“ u momentima emocionalne preplavljenosti. Ne želi da koristi nikakvu farmakoterapiju.

Voljena osoba, iskreni prijatelji, dobra materijalna situacija je ono što baš ne možemo svi da sklopimo, ili možemo ali nismo dovoljno svijesni da trebamo više snage uložiti u traženju tih stvari? Na nama je da odlučimo. S. i danas provodi mnogo vremena u teretani i primjenjuje mnogo metoda koje mu olakšavaju život i omogućavaju da se stalno penje još jednu stepenicu više iako je u svom životu vidio pravo dno. Ko je od nas spreman pomjeriti granice svojih mogućnosti, žrtvovati sve i istrajati u traženju boljeg i sve to u neizvjesnosti hoće li to bolje uopšte doći koliko god se trudili. Ne možemo znati dok ne skupimo svu svoju snagu i upustimo se u tu avanturu. S. je uspio i siguran sam da nije jedini i neizmjerno mu hvala što je dozvolio da se njegova životna priča podjeli sa svijetom.

Hvala S.

One thought on “Prikaz slučaja PTSP-a (Dio poslednji)

  1. Uz svaki deo sam imao tremu i bilo mi je mučno da čitam jer sam osetio sav bol ovog čoveka.Sad mogu da odahnem jer sam se sa ovim finalom izlečio.Hvala S-u na hrabrosti da to sve podeli sa nama.Nadam se da je dobro podneo.

Comments are closed.

Sledeće

"Bela Ciganka" i tranzicioni ideali

Sun Aug 28 , 2016
Prikaz slučaja PTSP-a (Dio poslednji)Autor: Deni BešlagićNakon svih teških momenata kroz koje smo koračali sa S. u ovih pet nastavaka priče o njegovom životu došli smo do kraja. Imalo bi tu još mnogo da se piše, jer sve je trajalo godinama i premalo je riječi da se sve to dočara. […]