Prikaz slučaja PTSP-a (Dio četvrti)

Prikaz slučaja PTSP-a (Dio četvrti)

Autor: Deni Bešlagić

12769533 10208599806895228 1848793807 NPočeli smo ovo putovanje kroz život S.-a ne znajuči gdje ćemo završiti, kada stati i kako će se sve to izdešavati. Još uvijek ne znamo. Prošli smo kroz neke bolne momente rata, kroz djetinjstvo, adolescenciju, prvu ljubav. Prošli smo kroz neke lijepe uspomene koje svako od nas ima. Koliko god bili teško bolesni ili prošli kroz teške periode života uvijek ćemo imati i neku „zlatnu nit“ i to je ono što nam možda i  daje tu čudnu snagu i nadu za dalje. Međutim, na sreću, neće svako od nas proći užase koje je prošao S. Sa ovom pričom možemo da nastavimo dugo, jer mnogo je toga za reći, za podjeliti, mnogo je toga što bi moglo da se pretoči u 1001 noćnu moru, ali život se mijenja, a sadašnje stanje i život koji živi S. sigurno će vas iznenaditi. Kako - to ćemo vidjeti, kada se „iskopamo iz prošlosti“.

S. i ja se sastajemo često, dosta češće nego što je ispisano, a ovaj put nije bio puno drugačiji nego prethodni. Ja sam uvijek očekivao nepredvidivost, pa i ovaj put, a S. se trudio da ostane snažan, ili da samo pokaže da je snažan, dok lagano kroz proces, maska ne počne da se ljušti.

Počinjemo u veselom raspoloženju, pričajuči o opuštenim temama. Trudim se da ga pripremim za sve što je dolazi, a suprotno je opuštenosti i ugodnom raspoloženju.

Nakon 15-ak minuta lagane priče, pitam ga da se pokuša sjetiti gdje smo stali prošli put. On odgovara tačno i precizno, kao da je zapisao posljednju rečenicu koju je izrekao.

Ja: ,,Čini mi se da je tebi to uvijek lako dozvati iz sjećanja. Baš kao da se jučer događalo.

S: „Da, baš kao da je bilo jučer, ponekad sanjam sve to.“

Ja: „A koliko ti se dnevno ili sedmično pojave ta sjećanja, onako, naizgled ničim izazvana? Samo se jave i okupiraju te na neko vrijeme? Znam da se to događa, ali u kojoj mjeri, u kojem vremenskom rasponu?''

S: ,,Huh, pa svako jutro dok se spremam za posao. Nagrnu  mi slike, pa ih otjeram, al' ovako nema pravila, podsjeti me neka sitnica, miris, zvuk. Miran budem mjesecima, pa me nekad spopadne, onako čini se, ničim izazvano“.

Ja: „To je uobičajeno. Često nas mirisi, zvukovi, muzika vraćaju u prošlost.“

S: „Mada u proljeće uvijek padnem. Imam napade bijesa, pa tuge, pa melanhonije i tako redom. A kad sanjam, kad imam košmare, probudim se u totalnoj panici i treba mi oko pola sata da se dozovem.“

Ja: „Postoje li neke stvari koje ti otežavaju svakodnevno funckonisanje? Neke sitnice koje su ostavile traga i koje te prate svakodnevno?“

S: ,,Postoje. Bilo ih je mnogo ranije, neke sam pobjedio. Još danas imam probema sa  fotografisanjem, snimanjem kamerom i bolnicama.

Ja: „OK. Ako možeš, hajde da te stvari razlučimo, da im nađemo uzroke. Mislim da ti neće biti teško da povežes odakle počinju ti strahovi.

S: ,,Lako se sjetiti, ali teško je sve to proživljavati opet... Dok su nas terorisali, oni su snimali VHS kamerom ili slikali. Sve, baš sve. A što se tiče bolnice, vjerovatno me podsjeća na prostoriju u kojoj smo bili zarobljeni, ali nisam to razlučio ni davno kada sam se liječio kod psihijatra.“

Počinje da muca, pa zastane.

S: „Kad god o ovome pričam, počinjem da mucam, je li primjetiš?“

Ja: „To ne treba da te brine, mucanje ti neće naštetiti niti te obrukati, pa slobodno mucaj, a kad se oslobodiš te tenzije i mucanje će da se smanjuje. Mnogo ljudi muca u mnogo lakšim stresnim situacijama: studenti kada polažu usmene ispite, pa i mnogi velikani kada imaju javne nastupe.“

Ja: ,,Hajde da se vratimo na priču o fotografisanju. Šta misliš, kako bi reagovao kada bi neko pokušao da te slika?''

S: „I to se desilo.  Uzeo sam mu mobitel i opucao o zid. Imam samo jednu svoju sliku, a i to su me prijatelji uhvatili na prepad i nakon toga sam se osjećao loše.“

Ja: „A šta se dešava kada moraš u bolnicu, da li ideš uopšte u bolnicu?“

S: „Tu sam se već malo popravio, ali i kod bolnice i fotografisanja su isti simptomi. Kad sam prije dvije godine morao ići u bolnicu jer mi je supruga bila bolesna, osjećao sam se kao da će mi srce iskočiti, preznojavao sam se, gušio, ali sam uspio da izdržim do pola sata.

Ja: „To je po svim prilikama panični napad. Ali prije nisi mogao nikako da uđeš u bolnicu i ovo je sada napredak, pola sata izdržati i izboriti se sa sobom, to je veliko.“

S: ,,Jeste, borim se ali još nisam uspio s ti da se izborim do kraja. A imao sam i jaku klaustrofobiju (strah od zatvorenog/skučenog prostora), ali s njom sam se izborio.''

Ja: ,,Nisi spominjao klaustrofobiju do sada, zašto to?“

S: ,,Zato što nisam mogao da pričam o uzroku, za koji sam siguran da je izazvao taj strah, a i nije došlo na red, mnoge smo stvari pričali. Ali, evo, sad ću ti reći. Klaustrofobija ide od rupe gdje su me zatvarali. To je bila jedna rupa iskopana u zemlji, mala, nisam mogao ni da se ispravim, sa rešetkama. Na žalost, mogao sam da čujem većinu užasa koje su pričali.“

Ja: „Da, to je jedna stara metoda mučenja, koja je prema gotovo svim izvještajima mnogo „bolnija“ od bilo kakve fizičke torture, iako su to dvije dimenzije koje ne treba porediti, ali rane zarastu, a posljedice ovoga teško iščezavaju. Jesu li te bacali golog u tu rupu (naizgled nebitno pitanje, ali je jako bitno) i da li si gubio pojam o vremenu - koliko su te uopšte držali dole?''

S: ,,Da, golog su me bacali, i ne znam koliko sam bio dole, gubio sam pojam o vremenu. Možda sedmicama. Onda bi me izvadili i isprskali šmrkom, pa vratili. Ta rupa mi je i sada najgori neprijatelj, javlja se u snovima, ume da bude strašno i bolno. Na početku kad su me zatvorili, mislio sam na svoju tadašnju suprugu, a kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve teže i gore misliti na bilo šta, bio je horor.“

Počinje plitko da diše, da hvata zrak. Upravo mu se dešava panični napad. Reagujem i dajem mu instrukcije kako da primjeni abdominalno disanje, kako da se smiri.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Breathing3Iako se može učiniti banalnim, pravilno disanje nam može pomoći kod zaustavljanja paničnog napada. Mnogo je različitih tehnika relaksacije i disanja ali jedno je zajedničko svima - disanje ne smije da bude plitko, sa kratkim udisajima i izdisajima. Da bi smanjili anksioznost i/ili panični napad praktikujte abdominalno disanje. Zauzmite komfornu poziciju stavite ruku na stomak i udišite vazduh kroz nos 3 sekunde i to na način da tako punite vaš stomak kao da postaje balon. Pri izdisaju se nemojte forsirati i neka svaki izdisaj traje 4 do 6 sekundi. Primjenjujući ovu vježbu često, možete značajno smanjiti simptome anksioznosti pa tako i učestalost i trajanje paničnog napada.

Zahvaljujući tehnologiji za praktikovanje abdominalnog disanja postoji čak i mobilna aplikacija BellyBio Interactive Breathing, a na internetu možete pronaći i mnoštvo gif-ova koji će vam pomoći u uspostavljanju ispravnog ritma disanja, kao sto je ovaj:

2nkt1PW

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Prolazi nekoliko minuta i nestaju simptomi paničnog napada a S. Govori: „Znam ja već sve te metode disanja, imam svoju mantru i tako to kontrolišem“.

S: ,,Hajde da zaobiđemo ovo oko rupe, zveknulo me previše.“

Naravno, povlačim se i prestajemo priču o tome, ne želeći da ga dovedem ponovo u stanje paničnog ataka.

Kroz prethodne dijelove smo prolazili kroz jako teške momente iz prošlosti S.-a, ali zašto je baš sve kulminiralo kod prisjećanja na neko vrijeme provedeno u zatvorenom, skučenom prostoru, jer naizgled mnoge druge stvari koje je preživio čine se mnogo strašnije od toga. U stvari, ovo i nije tako čudno, jer psihička tortura kao ova, može da ostavi mnogo teže posljedice nego fizička. Ovdje se radi o jednoj vrsti senzorne deprivacije.

U nastavku ćemo se potruditi da što jednostavnije objasnimo ovaj fenomen. Naime, u svakodnevnim okolnostima, naš mozak prima mnogo podražaja iz okoline. To je jednostavan način na koji funkcioniše naša psiha, naša svijest. Tako se snalazimo i vremenu i prostoru i ostajemo orijentisani iako smo „bombardovani“ milionima podražaja u isto vrijeme. Međutim, ukoliko se našoj svijesti uskrate podražaji, ona počinje da se mijenja, jer to nije prirodno stanje na koje smo naviknuti. Zamislite samo sebe u jednoj jednostavnijoj varijanti: Ležite na krevetu, sa povezom na očima i ne smijete da se mičete. Koliko bi mogli izdržati. Vjerovatno vrlo kratko i to baš iz razloga što okolinski podražaji našem mozgu služe kao hrana i bez njih svijest počinje da se mijenja. U ekstremnim slučajevima kao što je slučaj koji je proživio S. gdje senzorna deprivacija traje dugo, dolazi do gubljenja orijentacije u prostoru i vremene, osjećaja praznine, apatije, „crnih misli“ halucinacija itd. Ova metoda se koristi pri ispiranju mozga. Svijest osobe koje je deprivirana, žudi za podražajima pa se tako lakše usvaja bilo koji podražaj, koji ima potencijal da promijeni percepciju realnosti. S obzirom da mozgu trebaju podražaji kao hrana, a S. je bio dugo vremena uskraćen za mnogo podražaja, možemo reći da je na neki način doživio privremenu ,,psihičku smrt", jer takvo stanje pretvara se samo u postojanje i gubi svaki oblik normalnog psihičkog funkcionisanja i života.

U istraživanjima senzorne deprivacije, možda valovi ispitanika u budnom stanju su više sličili onima koje producira uspavani mozak. Teško je pojmiti koliko je stanje senzorne deprivacije mučno i traumatično, ali dovoljno je da se prisjetite kada ste nekada sjedili u čekaonici ili bili primorani da ne radite ništa, da li ste možda cupkali nogom, pjevušili, ćešali se, pucketali prstima ili nešto sasvim deseto samo da bi ste mozak zadovoljili potrebnim podražajima.

 

Nastaviće se...

  

One thought on “Prikaz slučaja PTSP-a (Dio četvrti)

  1. Često obilazim portal čekajući nastavak, a sad ustvari shvatam da se intervju dešava sada sa ovim čovekom i da su zato tolike pauze.Svaka čast njemu na snazi. Moje poštovanje!

Comments are closed.

Sledeće

Pametniji... pije pivo

Sun Jun 26 , 2016
Prikaz slučaja PTSP-a (Dio četvrti)Autor: Deni BešlagićPočeli smo ovo putovanje kroz život S.-a ne znajuči gdje ćemo završiti, kada stati i kako će se sve to izdešavati. Još uvijek ne znamo. Prošli smo kroz neke bolne momente rata, kroz djetinjstvo, adolescenciju, prvu ljubav. Prošli smo kroz neke lijepe uspomene koje […]