Prikaz slučaja PTSP-a (Dio drugi)

Prikaz slučaja PTSP-a (Dio drugi)

Autor: Deni Bešlagić

15999088456 6b5edb81f4 ZKako je za PTSP, ali i za mnoge druge psihičke poteškoće, te formiranje ličnosti odraslog čovjeka važno djetinjstvo i  adolescencija, u razgovoru sa S.A. je bilo nemoguće da izostavimo taj dio. Na žalost i ja i S. bismo rado preskočili taj period jer „kopanje“ u dubinu svoje prošlosti, sjećanje naših prvih iskustava sa svijetom te sagledavanje tih iskustava očima odrasle osobe je za psihologa komplikovan i osjetljiv proces jer je za ispitanika/klijenta to naporan put, nerijetko praćen teškim emocijama i može izazvati nepredvidive reakcije. Jednostavnije rečeno, to je bio jedan ples po slomljenom ogledalu, koji  jako boli ali je jedini način da vidimo odraz sebe iz perioda života na koji se rijetko svijesno osvrćemo.

Pitam ga jednostavno da mi priča malo o svom ranom djetinjstvu, o najranijim događajima kojih se sjeća. Uopšteno pitanje, koje je imalo svoju svrhu, a S. se u tom momentu osjećao zbunjeno,  te tražio da mu postavim konkretna pitanja, pod izgovorom da ne zna odakle da počne.

Iako je ranije prošao niz psihoterapijskih seansi, te uslovno rečeno „preradio“ mnoge traume i iskustva, bilo je bitno da saznamo kakav je njegov život bio prije PTSP-a, i da istražimo ranije pomenutu vulneabirnost  („ranjivost“) koja igra važnu ulogu kod ovog poremećaja.

Nastavljamo i ostajemo na istom jednostavnom pitanju. Nakon nekoliko momenata razmišljanja S. počinje da priča, daje obilje amnestičkih podataka koji su itekako bitni, ali priča o svome životu kao o nekom napamet naučenom eseju, kao da on nije učestvovao u njemu.

S: „Dolazim iz klasične balkanske porodice gdje je otac bio bog i batina. Često je majku ponižavao i tukao, pa i mlađu sestru i mene, ali najviše majku. Kasno sam progovorio i mucao strašno. I dan danas mucam kad se jako iznerviram. Mada kažu da se više i ne primjećuje toliko.''

Kao klinac sam stalno sam tražio nevolju. Sa 12 sam polomio komšijinu trafiku. Da me pitaš zašto, ne znam odgovor. I tad su me uhapsili. Samo igrom slučaja nisam završio u popravnom domu. Pojavila mi se u životu prva očinska figura. Insprektor za maljoletnu delikvenciju, čika Didi. On mi je puno pomogao. Prvo je ocu utjerao strah u kosti prijetnjom nastavi li, a mene je vodio psihologu i logopedu. Našao mi se skroz. Smatram da je zamjenio ulogu oca, jer sam stekao puno povjerenje. Popravio sam se u školi i prestao da ganjam nevolju.“

Puštam ga da nastavlja priču iako izbjegava da se  dotiče ranog djetinjstva, odgovora na  to naizgled jednostavno pitanje. Ponovo prepričava upoznavanje sa svojom djevojkom (prvi dio) i provođenje vremena sa njenom porodicom gdje je po prvi put osjećao pripadnost. Ali tada je već prolazio kroz adolescenciju, a tog perioda se mnogo lakše sjetimo gotovo svi. Priča se odvija u istom maniru, kao jednostavno prepričavanje neke knjige, bez emocija, bez zastajkivanja i  šablonski.

S: ,,E sad dolazimo do dijela kad sam ponovo izgubio tlo pod nogama i prebio svog oca, imao sam oko 17 godina, mislim. Došao sam kući i zatekao pretučenu i majku i sestru i puk`o mi je film. A mislim i da sam prestao da se plašim oca jer sam ojačao, ne znam. Tad sam ga skoro ubio. Policija me je skinula sa njega jedva. Opet uhapšen i opet prijetnje popravnim domom i opet me je čika Didi izvukao. Oca sam toliko isprepadao da se odselio. Jesam mu zaprijetio da ću ga ubiti budem li ga vidio ikada više.“

Spominjem mu kako je bitno ovo što je rekao jer su to mnogo važni podaci, ali ovaj put malo više insistiram da se pokuša prisjetiti događaja iz ranog djetinjstva, svojih prvih sjećanja. S. odgovara da mu je taj dio „u magli“ jer mu je ipak sada preko 40 godina. Sasvim je uobičajeno i normalno da teško  „oživimo“ ovaj period života, pa mu dajem vremena do sljedećeg susreta. Ipak, iznenadno  izjavi 

„Ne znam, ali čini mi se da sam kao baš mali sam sebe optuživao za sranje u kući.“

Da bih unio malo opuštenosti, počinjem priču o nekim običnim temama, u nadi da će potisnuti dio, nakon rasterećenja, sam isplivati na površinu. Usput, ubacujem nekoliko asocijacija, umjereno i, da bih isprovocirao prisjećanje, emocije i katarzu, ali ipak pažljivo da bih ga sačuvao od neželjenih okidača koji mogu pokrenuti lavinu simptoma PTSP-a.  Počinju da se naziru neka introspektivna analiziranja i promišljanja o životu, ovaj put sa dozom emocija, u maloj mjeri, ali dovoljnoj za ovaj osjetljivi i dugi proces.

S:Koliko god ti djelovala moja priča ružno i užasno, mislim da je majka ipak dobro odradila posao. Umjela je da nadomjesti tu, ne znam, tugu i strah svojom ljubavlju. Zato sam počeo da se mijenjam, tu negdje u predpubertetu i nisam više sebe optuživao za sve, nego sam želio da je zaštitim, samo mi je ponestajalo hrabrosti tu i tamo, a i snage fakat.“

Ja: „Ne djeluje mi prića ni ružno ni užasno. Djeca često optužuju sebe, jer odrasle smatraju idealnim, nepogriješivim... takve se situacije dese, pa onda neki od nas idu psihologu da sebi razjasne to, da se suočimo sa djetetom u sebi i sa odraslim čovjekom, jer to u nekom momentu postanu dvije osobe.“

Primjećujem kako je već iscrpljen a i termin se bliži kraju. Zakazujemo novi susret, sa dogovorom da ponekad, samo na kratko promisli o bitnim situacijama iz najranijeg perioda života, ali da se ne opterećuje time kao da je domaći zadatak.

Prošlo je pet dana i  S. dolazi na zakazani termin.

S: „Sad znam šta si htio od mene prošli put, sad mi je sve došlo i mogu da se i prisjetim i osjetim kako sam se tada osjećao, još kad sam bio skroz mali, pa i kasnije u mladosti, ali nekoliko rakijica mi je pomoglo da budem spreman da se potpuno oslobodim i da ti kažem sve što nisam prošli put.“

Počinjemo, ali ovaj put sa S.-om koji je napokon zaplesao po razbijenom ogledalu svoga djetinjstva i  uzeo u ruke oštre komadiće sjećanja, da bi ipak ponovo vidio starog sebe...

 

Nastaviće se...

 Photo credit: Nhoj Leunamme == Jhon Emmanuel via Foter.com / CC BY-NC-ND

Sledeće

Srbija na ulice

Sat May 7 , 2016
Prikaz slučaja PTSP-a (Dio drugi)Autor: Deni BešlagićKako je za PTSP, ali i za mnoge druge psihičke poteškoće, te formiranje ličnosti odraslog čovjeka važno djetinjstvo i  adolescencija, u razgovoru sa S.A. je bilo nemoguće da izostavimo taj dio. Na žalost i ja i S. bismo rado preskočili taj period jer „kopanje“ […]