Prikaz slučaja PTSP-a

Prikaz slučaja PTSP-a

Autor: Deni Bešlagić

PTSD MaskDragi čitatelji,

U prethodnom tekstu smo nastojali da vas upoznamo sa PTSP-om kroz objašnjenje najvažnijih naučnih segmenata i informacija o ovom poremećaju. U narednih nekoliko dijelova, imaćete priliku da pročitate iskustvo osobe koja pati od hroničnog PTSP-a. Sve bitne informacije koje bi otkrile identitet osobe ili ostale lične pojedinosti su izmjenjene i zaštićene.

S.A. se početkom 90-tih, odmah nakon srednje škole oženio djevojkom u koju je bio ludo zaljubljen, a imao je samo 20 godina. Kao tinejdžer, bio je temperamentan, pa kao i mnogi drugi vršnjaci, pomalo nestašan. Međutim, već sa 16 godina  zaljubljuje se i ulazi u vezu sa svojom budućom suprugom i njegov pogled na život i ponašanje dobiva novi oblik. Sa 18 godina ide na redovno služenje vojnog roka, ali mnogo puta bježi samo da bi proveo vrijeme sa svojom dragom.

Njegova supruga je uživala blagodeti bogate porodice i lijepe porodične atmosfere u koju se i S. brzo uklopio nakon što su se vjenčali.  Roditelji njegove supruge su su ga prihvatili i zavoljeli, a također su im i finansijski pomogli, baš onoliko koliko je bilo potrebno da nemaju nikakvih egzistencijalnih problema i da mogu da uživaju u novom poglavlju života, mladi, veseli i puni povjerenja u ljude, život i lijepu budućnost.

Na lijepe stvari se lako naviknemo svi, zar ne?!  Dok razgovoram s njim o ovom periodu njegovog života, uživaljava se i mislim kako je jedan od sretnih, jedan od rijetkih koji je iskusio nestašluk u ranoj mladosti, našao ljubav svog života, ozvaničio tu ljubav brakom i počeo da živi onako kako mnogi mladi ljudi žele. Supruga je imala svoju prodavnicu, a njen otac mu je pomogao da se upiše na elektrotehnički fakultet, jer je konkurencija bila velika. U razgovoru spominje kako se osjećao u tom periodu života:

„Bio sam beskrajno sretan i ispunjen, ali nisam znao šta će da uslijedi za godinu dana“

Dok uživam slušajući ovaj dio priče, lagano se pripremam na ono što slijedi, a znam da nije ni najmanje ugodno.
Nije ni slutio da će sve lijepe dječačke i mladalačke godine života, skupo platiti i na najteži način saznati da život dobije novi oblik u tren oka.

Kako se 90-ih zahuktavala situacija i pripremao se rat počela je mobilizacija vojnika. S. nije htio da ide, sve mu se to činilo veoma pogrešno, pa se krio u stanu kod prijatelja. Nekoliko puta su ga tražili na njegovoj adresi i kod roditelja, ali uzaludno, jer S. je bio istrajan u svojoj namjeri da se skriva, tako da mjesec  i po dana nije udahnuo svjež vazduh, jer nije uopšte izlazio iz prijateljevog stana. Zatvoren prostor, stan i sakrivanje su već počeli da uzimaju svoj danak u stresu, pa je počeo da izlazi i šeta po kraju, oprezno, pazeći da nema vojske koja će da ga prepozna i tako uhvati u svoje ralje.

Nakon nekoliko dana šetnje, osjećao se ugodno i bio je uvjeren da ga neće ni pronaći tu, jer ne zalaze u te krajeve. Tješio je i lagao sam sebe, svjesno ili nesvjesno. Došao je dan kobnog susreta sa vojnom policijom. Primjetivši ih, pokušao je da se diskretno udalji, ali su prije toga oni njega primjetili i uspjeli da ga uhvate. Nije to bio razgovor, nije to bilo regrutovanje, njemu je to ličilo na brutalno hapšenje, kao da je napravio neki zločin, a bio je samo običan čovjek. Jedino što mu je prolazilo koz glavu je da se potuče sa njima i silom da pokuša da pobjegne, ali brojevi su išli u njihovu korist, bilo ih je mnogo za njega jednog. Odveli su ga u stan, da uzme lične stvari, ili bolje rečeno, nisu bili nježni dok su ga privodili do stana, sve vrijeme držeći ga ispod miške.

Pitam ga kako se osjećao tada i kako je to uticalo na njega. Kaže da je bio bijesan na sebe što se opustio i izašao iz stana, a ujedno je bio i veoma prestrašen. Teške miješane emocije su okupirale svaki dio njegove psihe. Imao je samo dvije opcije, ili da vremenom „izludi“ od boravka u stanu - slično kao u zatvoru, ili da rizikuje i ipak izađe vani u nadi da će imati sreće da ga ne primjete. Sreća ga je, nažalost, zaboravila.

Već  je bilo gotovo, šta je tu je. Uhvatili su ga, nisu mu dali da se javi supruzi par dana, a ona nije znala ni gdje je ni je li živ. Kad su ih smjestili u tabor, dozvolili su mu da se javi kući, ali uz uslov da samo spomenu da idu na vojnu vježbu, onako običnu vježbu. Isto to su i njemu i ostalim regrutima govorili, ali svi su brzo shvatili da se ne radi o vježbi nego o pravoj borbi za život.

„Da se ne lažemo, kada sam shvatio da se ne radi o vježbi, umro sam od straha.“

Nakon toga, odvode ih na drugu destinaciju, onu koja je bliža krajnjem odredištu gdje će se desiti nezamislivo strašne stvari, koje ni najstrašnij horor film ne može dočarati. S. je bio rezervista, kao i jedan njegov saborac, a ostalo su bili mladi momci, vojnici redovne vojske, a tu je bio i narednik, koji imao oko 50 godina i prema riječima S. „bio je ortodoksna seljačina i glupan“.

Ubrzo počinju dešavanja koja će S-ov život izmjeniti iz korijena.

„Narednik nije imao blagog pojma kojim povodom smo tu, i da, to me je najviše i plašilo, jer smo tumarali po gradu bez cilja. Kao šetajuće mete. Našli smo se na izlazu iz grada kada su nas napali. Pucali smo besciljno, odgovarali na vatru, ali svi totalni zbunjeni naivci. Tad sam u stvari shvatio da sam zaista u ratu. Do tad je sve bilo tumaranje. Prvi dan nam je odmah bolničar ubijen i četvorica su ranjena. Povukli smo se, ušli u jednu kućicu. Sve vrijeme smo pokušavali da uspostavimo radijsku vezu sa glavnom bazom, ali bez uspjeha. Tada nismo znali da je i na teritoriji glavne baze već počelo sranje, sve je bilo mirno kad smo kretali do naše bojne destinacije. Tad se sjećam samo te nelagodnosti da smo prepušteni sami sebi, jer se narednik pogubio. Nije umio da nas organizuje, nije znao šta će. Bilo je ekstremno vruće, ostali smo bez vode ubrzo. Ranjenici su jaukali i krvarili, nemamo vode, ubrzo smo shvatili da su nas opkolili i odjednom je samo narednik odlučio da se predamo, kao makar ce nam dati vode. Kako je izašao iz kućice sa podignutim rukama tako je dobio metak u glavu. Ubrzo su utrčali u kućicu u kojoj smo bili  i mi smo se predali. Ne mogu sad da raščlanim osjećaje, ili sam se plašio ili je više od toga bila ta nelagodnost što ne znamo šta da radimo - nismo znali šta da radimo.“

 

Nastaviće se...

 

Sledeće

Očevidac

Mon Mar 7 , 2016
Prikaz slučaja PTSP-aAutor: Deni Bešlagić Dragi čitatelji,U prethodnom tekstu smo nastojali da vas upoznamo sa PTSP-om kroz objašnjenje najvažnijih naučnih segmenata i informacija o ovom poremećaju. U narednih nekoliko dijelova, imaćete priliku da pročitate iskustvo osobe koja pati od hroničnog PTSP-a. Sve bitne informacije koje bi otkrile identitet osobe ili […]